Razgovor
On 1. 03. 2020. by Rahim ŠuċovPonosan kao mejt u ćefinama; adžo-Zahir poče:
– Ratovi sve tužnije; sve silnije pjevaju u razrušenim grobljima istorije. Čovječanstvo krvari na granicama Islama. Križarske vojne ne prestaju; samo mijenjaju način i oblik.
Brada mu sijeda. U ispranim očima ispisano iskustvo patnje. Iskulučena ruka dršće na lijepo oblikovanom štapu. Staračka pleća opustošena istrošenom snagom.
– Ispričaj nam, adžo, o tvom ratovanju; o tvojim strahovima u mladosti – reče Vahidin motajući krdžu pomiješanu sa rahlim, prolećnim suncem.
– Sine moj, sve je isto. I sada; kao i onda, trulež pravoslavlja diže teške puške i noževe na svoje komšije. Opet im duša zarasla u korov. Opet njihove sijede brade naprežu svoje sklerotične mozgove da zločin predstave kao odbranu; zlikovce i hajduke proglase herojima. Vade kosti mrtvih pokolenja i traže krivce u unucima; presudjujući im bez sudjenja. Remete mir mrtvima da bi usmtrili žive.
Jutros sam idući do sina prošao skoro cijeli grad. Prodjoh pored njihovih pijanih barikada i gledah kako gamižu žedni naše krvi. Čuh glasove rastočene alkoholom što u desetercu pjevaju o lopovskoj slavi. Dugo skrivana obilježja sada im krase čela i mundire.
– Vidiš li kraja njihovim lažima – pitamo ga.
– Laž je medju njima najveća vrlina. Zemlju će zastrijeti našim leševima; natopiti našim suzama. Zrak će ispuniti mirisom naše krvi. Ponekad pomislim; – neka mi Allah oprosti; – pomislim da se i on prevario. Zašto je naš narod predodredio smrti?! A još nismo ni počeli živjeti. U našem hodu kroz istoriju zaustavljaju nas planine ubijenih…, ubijenih najboljih sinova. Ogradjuju nas provalije sa ubijenim i nikakvi se mostovi više ne mogu sagraditi za prolazak; ništa ih ne može zatrpati. – Sinovi moji, – kada smrt udje jednom u jedan narod – vraća se stalno; kao da zna kuda se ulazi.
Bezobzirno navaljujemo:
– A kako je bilo u onom ratu?! Bolje ćemo se znati braniti. Kaži nam, adžo!
On ne žuri. Niti se ljuti. Djeluje kao dobar čovjek što je zapao u prostačku porodicu.
– Treba da shvatimo da je domovina bila jedna velika prevara naših nadanja i snova. Kao kroz izmaglicu osjećam da jedan svijet nestaje daleko iza nas; da nepovratno tone u prošlost kao kocka šecera u gustu, vrelu kahvu.
No; Allah je odlučio da nam dana još ne nestane.
– Ali Amidža!? Kako je onda bilo? Kada su počeli brijati brade?! Radi naše djece – reci nam to!
– Partizana sada nema i brijanje brade više nije dovoljno. No mozak bošnjacki je u vječitoj borbi sa zaboravom.
Vidno hramajući, odlazio je sporim korakom uz ulicu.
Arhive
Calendar
| P | U | S | Č | P | S | N |
|---|---|---|---|---|---|---|
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Komentariši